Posljednjih godina se stalno spominje važnost pravilne i zdrave prehrane. Ljudi često spominju termine ''prirodna'' i ''umjetna'' hrana, a pod umjetnom hranom se misli na proizvode u kojoj se nalaze aditivi (tzv.konzervansi ili E-brojevi).

DEFINICIJA
Aditivi su kemijske tvari, a ljudi imaju predrasude, što je kemijsko da je i automatski štetno, a malo tko razmišlja da su upravo kemijske tvari i kemijski procesi ti koji omogućuju da je hrana ukusna, određenog oblika, boje...
Pod aditivima se razumijevaju tvari koje se normalno ne konzumiraju, niti su tipičan sastojak namirnice, a dodaju se namjerno zbog tehnoloških i senzorskih svojstava proizvoda - za stabilizaciju proizvoda (kako bi mu se produžila održljivost) i za prevenciju kvarenja hrane. Oni također pomažu u održavanju svježine namirnice, poboljšanju kozistencije, teksture, okusa i boje proizvoda, nutritivnog profila namirnice.

POVIJEST
Još od davnina, kada se u kuhinji počeo primjenjivati kamin, ljudi su smišljali načine na koje bi zaštitili i poboljšali kvalitetu namirnica. Tako su Rimljani još u Antici upotrebljavali sulfite za dezinfekciju posuda u kojima se čuvalo vino, a med se osim u prehrambene svrhe koristio i kao konzervans. Poznati pomorac Marco Polo je u 13 i 14. stoljeću koristio začine kako bi poboljšao okus ''bljutavim jelima'', a putnici na putovanjima do Novog Svijeta su meso oblagali solju kako bi spriječili njegovo kvarenje.

REGULATIVA
Dodaci hrani koji su označeni kao E – brojevi su pomno ispitani i moraju zadovoljiti ove parametre:
-    da su toksikološki ispitani
-    da su uključeni u pozitivne liste Pravilnika o prehrambenim aditivima
-    da je njihova uporaba tehnološki opravdana
-    da se dodaju hrani dopuštenjem posebnih propisa ili bez ograničenja količina
-    da se njihovim dodavanjem ne smanjuje prehrambena vrijednost hrane
-    da se njihovim dodavanjem ne stvaraju toksični produkti u hrani
-    da se mogu identificirati i utvrditi količinom u hrani, osim ako se nisu razgradili tijekom tehnološkog postupka
Svi dozvoljeni konzervansi su sigurni u granicama prosječnog konzumiranja. Ukoliko je neki od dodataka stvarno štetan tada je njegova uporaba propisom ograničena ili potpuno zabranjena.
U Europskoj uniji odobrena je uporaba 297 aditiva, od toga 43 bojila, 12 zaslađivača i 212 aditiva ostalih kategorija. Broj aditiva koji se danas koriste u prehrambenoj industriji se nije mijenjao u posljednjih 30 – 40 godina. Načelo predostrožnosti u EU je primjenjeno samo na jedan aditiv, zgušnjivač E425 konijac, koji je skinut s liste odlukom EC C(2002) 1283 od 27. ožujka 2002. zbog povećanog rizika radi naknadnog aktiviranja zgušnjivača pri konzumaciji bombona.
Najpoznatiji konzervans, koji je ujedno i najmanje opasan jest kuhinjska sol, koja se obično ne smatra kemijskim dodatkom, ali ona je upravo to, zajedno sa octom, šećerom, sorbatima i slično. Postoje i aditivi prirodnog podrijetla kao što su vitamin C, β-karoten, pektin, dakle oni su prisutni i u svježim namirnicama.
Prihvatljivi dnevni unos znači da se određeni aditiv u propisanim količinama može konzumirati cijeli život, svaki dan, a da nema posljedica na zdravlje čovjeka. Veliki dio aditiva se razgrađuje već tokom tehnološke proizvodnje, a samo mala količina zaostaje u gotovom proizvodu. Tako u proizvodnji sladoleda je potrebno 0,5 % smjese aditiva (0,2 % emulgatori i 0,3 % zgušnjivači), dakle 50 g se stavlja na 1 kg smjese za sladoled. Od te smjese se može dobiti od 1,3 – 2,2 kg sladoleda, ovisno o tehnološkom postupku. Na ovom primjeru se može vidjeti da se zapravo vrlo mala količina aditiva nalazi u nekom proizvodu.
Važno je znati da se aditivi  ne smiju koristiti radi prikrivanja pogrešaka u procesu proizvodnje odnosno služiti za krivotvorenje kakvoće u svrhu varanja potrošača.

ZAŠTO SU LJUDI NEGATIVNI PREMA KONZERVANSIMA
Prije 15-tak godina su počele kružiti crne liste sa E-brojevima koji, prema nepotpisanom autoru, ili više njih, označavaju aditive štetne za zdravlje čovjeka i koje bi se trebale svakako izbjegavati. Zbog nedostatka informacija ljudi osuđuju nešto o čemu se dovoljno ne zna. O sigurnosti uporabe aditiva u prehrambenoj industriji počelo se govoriti nakon što su neke studije pokazale da upotreba aditiva može izazvati degerativne promjene te povećati rizik za određene oblike raka kao i da mogu izazvati alergijske reakcije. Na listi upitnih aditiva su se tako našli saharin, natrij-mononitrat, acesulfam, BHA i BHT (spriječavaju kvarenje ulja). Tada su se pojavile dvije grupe znanstvenika. Oni koji ne sumnjaju u sigurnost upotrebe aditiva i smatraju da bi negativne učinke na organizam mogle imati samo unešene nerealne doze ovih dodataka, dok druga skupina znanstvenika tvrdi da je uporaba aditiva ''upitna'' te da ih treba automatski zabraniti bez obzira kolika količina štetno utječe na zdravlje čovjeka. Ono što možemo zaključiti je da:
-    različite doze bilo kojeg pripravka mogu djelovati i kao lijek i kao otrov,
-    sinonim za prirodno ne znači i sigurno, jer neke prirodne supstance kao što su kokain, arsen, petrolej sigurno nećemo konzumirati tek tako.

ZAKLJUČAK
Svaki čovjek može birati kojom vrstom hrane će se hraniti – organska, halal ili košer, industrijski proizvedena hrana... Također može upražnjavati i različite prehrane – vegetarijansku, vegansku, makrobiotičku, frutarijansku... Svaka od nabrojenih hrana ili prehrana ima svoje prednosti i mane, s aditivima ili bez njih. Najvažnije je da je takva hrana zdravstveno ispravna te da ne sadrži štetne sastojke koje bi narušile čovjekovo zdravlje.

Piše:
Dana Radosavljević