Sve veći broj znanstvenih činjenica upućuje da bi se dijabetes tipa 2 mogao učinkovito liječiti kirurškim zahvatom. To je pristup koji bi mogao ne samo promijeniti način na koji se bolest tretira, nego ujedno i predstaviti sasvim novo, drugačije poimanje dijabetesa. Najnoviji znanstveni rad vodećeg stručnjaka na području nove grane medicine koja se bavi primjenom kirurgije u istraživanju i liječenju dijabetesa, ističe tanko crijevo kao moguće mjesto odvijanja kritičnih mehanizama odgovornih za razvoj dijabetesa.

Autor studije, dr. Francesco Rubino (profesor na odjelu kirurgije i šef odjela za gastrointestinalnu metaboličku kirurgiju na medicinskom fakultetu Weill Cornell u New Yorku), iznosi znanstvene dokaze mehanizama kontrole dijabetesa nakon operacije. Klinička istraživanja su pokazala da procesi koji jednostavno smanjuju veličinu trbuha (npr. smanjenje želuca) poboljšavaju stanje dijabetesa već samom činjenicom da dovode do značajnijeg smanjenja tjelesne mase. Proučavanjem dijabetesa na životinjama dr. Rubino je prvi došao do znanstvenih dokaza da operacija izvođenja gastrointestinalne premosnice dovodi do preusmjeravanja probavnog trakta čime uzrokuje remisiju dijabetesa neovisno o gubitku mase, te čak i kod subjekata koji nisu pretili.

Prethodna istraživanja dr. Rubina pokazala su da se primarni mehanizmi kirurške kontrole dijabetesa pomoću gastrointestinalne premosnice temelje prvenstveno na zaobilaženju početnih dijelova tankog crijeva-duodenuma i jejunuma. Na taj se način zaobilazi onaj dio crijeva koji bi mogao biti izvor problema. Ta spoznaja je značajan podatak koji upućuje na same uzroke dijabetesa.

Probavni trakt, naime, igra značajnu ulogu u regulaciji opskrbe organizma energijom; brojni hormoni stijenke crijeva uključeni su u regulaciju metabolizma ugljikohidrata. Upravo zato nije iznenađujuća činjenica da kirurške alteracije anatomskih odnosa u probavnom sustavu utječu na mehanizme koji reguliraju razinu šećera u krvi, te konačno, i na sam dijabetes.
Dok drugi operativni zahvati na probavnom traktu djeluju tako da poboljšavaju razinu krvnog šećera, nove spoznaje iz istraživanja dr. Rubina pokazuju da je premosnicom gornjih dijelova tankog crijeva moguće u potpunosti poništiti abnormalnosti regulacije glukoze u krvi.

Zapravo, premosnica početnih dijelova tankog crijeva ne poboljšava sposobnost organizma da regulira razinu šećera u krvi. Kod subjekata koji nemaju dijabates ovaj operativni zahvat može čak i oštetiti mehanizme regulacije krvnog šećera. Međutim, upadljiva je suprotnost da kod pacijenata s dijabetesom ta bolest prestaje kada je pasaža crijevnog sadržaja preusmjerena iz početnog dijela crijeva.To upućuje na zaključak da je početni dio crijeva kod dijabetičnih pacijenata mjesto gdje nastaje abnormalni impuls koji uzrokuje dijabetes ili barem pogoduje razvoju bolesti. Na koji je točno način taj dio crijeva disfunkcionalan, još se istražuje.

Dr. Rubino predlaže jedinstveno objašnjenje poznato u znanstvenoj zajednici kao „teorija anti-inkretina“. Naime, inkretini su gastrointestinalni hormoni, koji se luče kao reakcija na prolaz hranjivih sastojaka, što potiče povećanu produkciju inzulina. Budući da prekomjerna proizvodnja i izlučivanje inzulina može dovesti do hipoglikemije (ekstremno niska razina šećera u krvi), stanja opasnog po život, pretpostavka je da organizam ima i suprotan regulacijski („anti-inkretin“) mehanizam. On se također aktivira pasažom hranjivih sastojaka kroz početni dio tankog crijeva i djeluje tako da istodobno smanjuje i sekreciju i učinak inzulina. Kod zdravih ljudi, ravnoteža između inkretinskih i anti-inkretinskih faktora osigurava normalne razine šećera u krvi. No, kod pojedinaca, dudenum i jejunum proizvode previše anti-inkretina, uslijed čega se smanjuje sekrecija inzulina, što konačno rezultira dijabetesom tipa 2. I doista, kod tog oblika dijabetesa stanie su otporne na djelovanje inzulina, a gušterača je nesposobna proizvesti dovoljno inzulina da bi se ta otpornost nadvladala.

Izvođenjem zahvata gastrointestinalne premosnice i isključivanjem početnog dijela crijeva iz puteva pasaže hranjivih sastojaka kompenzira se abnormalna proizvodnja anti-inkretina, što u konačnici rezultira remisijom (poboljšanjem stanja) dijabetesa. Da bi se dotični mehanizmi bolje razumjeli, te da bi se potencijalne prednosti kirurških zahvata u terapiji dijabetesa učinile široko dostupnima poduzimaju se daljnja istraživanja molekularnih osnova dijabetesa, kirurške kontrole, te uloge crijeva u razvoju bolesti, što bi trebalo znanstvenike dovesti još korak bliže otkrivanju samog uzroka dijabetesa.
U današnje se vrijeme većini pacijenata s dijabetesom ne nudi opcija kirurškog zahvata, a želučana premosnica se preporuča samo u slučajevima izrazite pretilosti (indeks tjelesne mase veći od 35). No, postalo je očito da takav kriterij više ne može biti odlučujući faktor u određivanju idealnih kandidata za kiruršku terapiju dijabetesa.
 
Sve više činjenica upućuje da kirurška terapija dijabetesa može biti učinkovita čak i kod pacijenata koji su neznatno pretili. Zato su klinička istraživanja u tom smjeru prioritetna budući da omogućuju uspoređivanje efikasnosti svih dostupnih metoda liječenja dijabetesa, te razumijevanje prednosti kirurške metode. Kliničke smjernice za takav kirurški zahvat svakako bi trebale biti drugačije od onih koje se uzimaju u obzir kod izvođenja želučane premosnice u svrhu smanjenja tjelesne mase; te kao takve ne bi trebale biti utemeljene isključivo na podacima o indeksu tjelesne mase.

 „Uz kirurško liječenje, dijabetes ne mora nužno uvijek biti kronična i uporna bolest kod koje je jedini mogući terapijski cilj održavati hiperglikemiju pod kontrolom te svesti rizik od komplikacija na najmanju moguću mjeru. Gastrointestinalna kirurgija nudi  mogućnost potpunog nestanka bolesti. To je značajan pomak u poimanju terapijskih ciljeva kod dijabetesa dosada nezapamćen u povijesti istraživanja te bolesti„ , ističe dr. Rubino.

Dijabetes tipa 2, koji čini 90-95% svih slučajeva dijabetesa, je prerastao u rastuću „epidemiju“ koja trenutno zahvaća više od 200 milijuna ljudi diljem svijeta. U takvo doba, traženje novih terapijskih metoda i strategija je utrka s vremenom, te je u takvoj situaciji neprihvatljivo odbijanje prednosti koje donosi kirurško tretiranje dijabetesa.



Izvor: www.sciencedaily.com