Otpornost na inzulin
Inzulin se proizvodi u gušterači i odgovoran je za prijenos glukoze iz krvotoka u stanice gdje se glukoza koristi kao gorivo. Dobro zdravlje ovisi o sposobnosti tijela da stvara i iskorištava točno odgovarajuću količinu inzulina kako bi se šećer u krvi održao na optimalnoj razini, a metabolizam mogao normalno raditi. Konzumiranje rafiniranih ugljikohidrata trenutačno izaziva nagli porast šećera u krvi. To potiče gušteraču da luči velike količine inzulina, potrebne da bi se preradio šećer u krvi. Svaka stanica u tijelu ima receptore inzulina na svojoj površini i oni omogućuju inzulinu da „otvori vrata“ tako da glukoza može prodrijeti u stanicu. No, tijekom vremena, ako razina šećera u krvi i dalje ostaje previsoka, receptori inzulina gube sposobnost reagiranja na to nenormalno opterećenje metabolizma. Oni postaju neosjetljivi pa se poremeti otpornost na inzulin, pri čemu se izlučuje sve više i više inzulina sa sve manjim i manjim učinkom. Na kraju ni tjelesna tkiva ni gušterača ne mogu pratiti opterećenje šećerom. Takvo nenormalno metaboličko stanje negativno utječe na doslovno svaku stanicu u tijelu. U teškim slučajevima, kod osobe s ovim poremećajem može se dijagnosticirati sekundarni dijabetes te ona mora dobivati injekcije inzulina kako bi održala korak sa zahtjevima tijela.
Pretilost pogoršava problem. Masne stanice su prepune receptora inzulina pa što je osoba deblja, to joj je potrebno više inzulina da bi se šećer prenio do stanica. Sekundarni dijabetes često nestaje ako se izgubi prekomjerna težina.
Čini se da je oko 25% stanovništva, zahvaljujući genetskoj građi, otporno na negativne učinke pretjerane proizvodnje inzulina kao i na negativne učinke otpornosti na inzulin. Takve osobe obično uspijevaju ostati vrlo mršave, bez obzira na ono što jedu. Ali 75% stanovništva nije te sreće, osobito žene u doba perimenopauze. Kako žene stare, sve su sklonije povećanju tjelesne masnoće i smanjenju ukupne mišićne mase – bez obzira na tjelesnu težinu. To je izvrsna podloga za razvoj otpornosti na inzulin te za bezbrojne druge zdravstvene i hormonske probleme koji su s time povezani. Svaka žena koja je doživjela dijabetes u trudnoći također je izložena većoj opasnosti od razvoja otpornosti na inzulin i sindroma X * tijekom perimenopauze.
Većina simptoma perimenopauze, kao što su obilna menstruacijska krvarenja, grčevi, miomi i PMS, povoljno će reagirati na prehranu koja održava razinu šećera u krvi i inzulina stabilnom – to je istodobno prehrana koja će također održati eikosanoide** u ravnoteži. Općenito govoreći, inzulin i razina šećera u krvi ostaju normalni ako se prehrana sastoji od nerafiniranih cjelovitih namirnica, u koje spadaju ugljikohidrati s niskim i srednjim glikemijskim indeksom kao što su voće, povrće i cjelovite žitarice. Glikemijski indeks je mjera brzine i stupnja do kojeg određena namirnica koja sadrži ugljikohidrate podiže razinu šećera u krvi. Ugljikohidrati s visokim glikemijskim indeksom - uključujući alkohol i namirnice pune šećera i škroba kao što su keksi, slatkiši, gazirani sokovi, alkoholna pića i bijeli kruh te gotovo sve rafinirane i procesirane namirnice – metabolizam brzo pretvara u šećer te izaziva navalu inzulina u krv.
Za razliku od njih, ugljikohidrati s niskim glikemijskim indeksom sporo se razgrađuju te je razina šećera u krvi niska što metabolizmu omogućava da ih preradi s vrlo malo inzulina.
Govoreći sa stajališta evolucije, većina ugljikohidrata s visokim glikemijskim indeksom jesu „nove“ namirnice, koje su brzo postajale sve zastupljenije u prehrani tijekom posljednjeg stoljeća. Sve do tada, metabolizam se tisućljećima razvijao ukorak sa živežnim namirnicama, zajedno s aktivnim načinom življenja, koji također pomagao da razina inzulina ostane u normalnim granicama.
*Sindrom X - zdravstveni poremećaji povezani s otpornosti na inzulin, a tu se ubrajaju:
- povećani rizik od razvoja sekundarnog dijabetesa
- nenormalna razina kolesterola
- visoki krvni tlak
- srčane bolesti: bolest koronarnih arterija te bolest perifernih krvnih žila
- pretilost
- izostanak ovulacije
- prevelika stimulacija testosterona u jajnicima
- policistični jajnici
- dlakavost na licu, gubitak kose ili muški oblik ćelavosti kod žena
- akne kod odraslih
- povećan rizik od razvoja raka dojke i raka endometrija.
**Eikosanoidi - moćne skupine tvari koje prenose poruke od stanice do stanice. Te supstancije nalikuju hormonima i nadziru doslovno sve biokemijske procese u tijelu, a zdravlje svake osobe ovisi o njihovoj ravnoteži. Premda se eikosanoidi ponašaju u velikoj mjeri poput hormona, ne proizvode se u žlijezdama koje svoj sadržaj izlučuju u krvotok, nego unutar samih stanica, gdje djeluju i zatim vrlo brzo nestanu.
Izvor: Mudrost menopauze, 2003.
